Što je povijest konzerviranja hrane i zašto je Napolean ponudio tu nagradu?

Povijest konzerviranja hrane seže do drevnih civilizacija, s ranim metodama koje uključuju soljenje, sušenje i dimljenje. Još 2500 godina prije Krista, stari Egipćani koristili su kombinaciju soli i začina za konzerviranje mesa, ribe i povrća. U staroj Kini kiseli krastavci su se pravili fermentacijom povrća u salamuri, au staroj Indiji voće se konzerviralo premazanim u medu ili šećeru.

U 18. stoljeću očuvanje hrane postalo je sve važnije zbog francuskih revolucionarnih ratova. Potreba da se trupe opskrbe hranom koja se neće pokvariti tijekom dugih pomorskih putovanja navela je francusku vladu da ponudi nagradu od 12.000 franaka svakome tko bi mogao razviti metodu čuvanja hrane na dulje vrijeme.

Nagrada je na kraju dodijeljena Nicolasu Appertu, francuskom slastičaru koji je eksperimentirao s različitim metodama konzerviranja hrane. Appertova metoda uključivala je zatvaranje hrane u staklene posude i zatim kuhanje staklenki u vodi. Ovaj proces, poznat kao konzerviranje, učinkovito je ubio sve mikroorganizme koji bi mogli prouzročiti kvarenje, što je omogućilo očuvanje hrane do godinu dana.

Appertov izum imao je dubok utjecaj na prehrambenu industriju i ubrzo je postao preferirana metoda konzerviranja hrane. Konzerviranje je omogućilo transport hrane na velike udaljenosti i skladištenje na dulje vrijeme, što ju je učinilo pristupačnijom ljudima diljem svijeta. Danas se konzerviranje još uvijek široko koristi kao metoda konzerviranja hrane, a pripisuje mu se spašavanje milijuna života sprječavanjem bolesti koje se prenose hranom.